Predsjednik SDP-a Zoran Milanović se je posljednjih dana okomio na glavnog državnog odvjetnika Mladena Bajića. Osobno, malo sam začuđen potezom predsjednika SDP-a. Pogotovo što se nalazimo u vremenu kada po prvi puta imamo osjećaj da je na sceni istisnski obračun s korupcijom, te da nitko nije zaštićen. O borbi protiv korupcije se počelo pričati po kavanama, birtijama, uredskim prostorima. Padaju ministri, moćnici. Građani komentiraju: krenulo je, nitko više nije zaštićen, napokon.
U tom jednom ozračju predsjednik najače oporbene stranke napada čovjeka koji je organizator pohoda na korupciju, napada pobjednički tim te traži njegovu zamjenu, suludo zar ne ? Tim gore što SDP neće moći utjecati na izbor novog državnog odvjetnika jer nema većinu u Saboru. Ovim napadima upravo pruža mogućnost HDZ-u da izabere podobnog a ne sposobnog. Pa da se i izabere za državnog odvjetnika osoba koja je najveća moralna vertikala u Hrvatskoj, mnoge akcije bi se zaustavile dok se isti ne bi uhodao u posao, došlo bi do zastoja.
Postavlja se opravdano pitanje – Zašto ???
Meni se osobno nameću dva odgovora za takvu reakciju predsjednika SDP-a.
Prvi, spada u kategoriju: ispeci pa reci, koja nije neuobičajena za postupke Milanovića, a znači da je Milanović u skupljanju jeftinih političkih bodova opet krenuo nepromišljeno. Naime, riječi gospodina Milanovića u kojima traži od Bajića da imenuje osobe koje su ga prije sprečavale da krene sa ovakvim akcijama, te da je gospodin Bajić i prije trebao prozvati one koji spriječavaju obračun s korupcijom po cijenu svoje ostavke u teoriji zvuče ispravno, moralno.
Da te riječi dlaze od moralne osobe koja s ničim nikada nije kalkulirala u tom trenutku ne bi pisao ovakav tekst već upravo suprotno, pisao bi hvalospjeve o godpodinu Milanoviću te bi poslije pisanja otišao na Trsat da zapalim veliku svijeću i zahvalim bogu što nam je poslao moralnu vertikalu poput gospodina Milanovića.
No, upravo da podsjetim, prije nešto više od šest mjeseci SDP je za gradonačelnika glavnog grada Hrvatske nominirao svijetlo – gospodina Bandića. U samo šest mjeseci dolazi do totalne pomračine i za SDP gospodin Bandić od lučonoše postaje tama. Da li se Bandić u šest mjeseci promjenio ili je SDP tek sada saznao za njegovo pravo lice. Ni jedno ni drugo. Predsjednik SDP je i tada znao tko je i što je Milan Bandić, ali nije imao dovoljno političke snage da se onda obračuna s njim. Da je Milanović postupio po načelima zbog kojih proziva Bajića, gospodin Bandić nikada ne bi bio kandidat SDP-a za gradonačelnika glavnog grada već bi se SDP po cijenu gubitka vlasti u Zagrebu, pa čak i raskola u stranci nominirao drugu osobu.
Da li osobno zamjeram Milanoviću što je tako postupio. Naravno da ne, zasigurno je imao dobre razloge i procjenu da tada nije bio pogodan trenutak za obračun. Taktizirao i čekao povoljan trenutak; nemam zamjerki već samo pohvale na njegovo postupanje u tom segmentu.
No, sada mu zamjeram što napada gospodina Bajića i poziva se na neku moralnost iako itekako dobro zna kako funkcionira politički proces te da je politika umjeće mogućeg i da se na ovakav obračun s korupcijom prije samo par godina moglo samo sanjati. Iako rječi Milanovića zvuče moralno i u teoriji ispravno one u današnjoj Hrvatskoj predstavljaju, kako moj prijatelj Gale kaže, prodavanje muda pod bubrege, i siguran sam da to Milanović itekako dobro zna.
Zašto sam ogorčen zbog takvih izjava na njega. Jer smatram da je došlo vrijeme kada trebamo napustiti demagogiju, udarce ispod pojasa. Na takvoj doktrini SDPov kandidat gospodin Josipović je postao predsjednik Republike Hrvatske i moje čestitke SDPu na takvoj kampanji. No samo par dana nakon toga opet demagogija – nažalost.
Druga opcija koja postoji samo kao mogućnost i u koju osobno ne vjerujem da su ovakvi napadi samo dio dobro osmišljene akcije određenog lobija da se obračun s korupcijom zaustavi, što bi bilo itekako moguće da dođe do Bajićeve smjene. Kao što sam rekao ja u ovo ne vjerujem; no upravo bi nepromišljen napad na Bajića od strane SDP-a mogao rezultirati s zastojem obračuna s korupciojm što se nadam nikom nije u interesu.
Zadnji post sam napisao prije nešto više od godinu dana. Zašto ? To ni sam nisam siguran. Tempo života, ljenost, nedostatak inspiracije ? Tko zna, možda sve pomalo. Jednostavno nekako sam se udaljio od kompjutera. Sve više vremena provodim na kotačima.
No kako je ovaj blog prvenstveno posvećen iznošenju mojih političkih stavova i osvrtima i to kao dopredsjednika Akcije mladih da kažem malo par riječi o tome što se desilo kroz tih godinu dana.
Nažalost nije došlo do bunta mladih i stvaranja treće opcije od novih ljudi, no mi smo se trudili koliko smo mogli, bez love i izašli na prošle lokalne izbore. Ja sam osobno bio kandidat za Župana Primorsko-goranse županije. Da dosta zanimljivo životno iskustvo, no otom potom. Stranka je s jednog vijećnika koliko je imala prije u Lovranu (pred 4 godine) napravila skok
Primorsko-goranska županija: Akcija mladih i Lista za rijeku -3 vijećnika
Rijeka: Akcija mladih i Lista za Rijeku 2 vijećnika
Opatija: 2 vijećnika
Matulji: jednog
Lovran: Jednog
Pićan: dva
Kršan: jednog
Omišalj: jednog
te dva vijećnika u četvrtima Grada Zagreba
Nije kao što sam se nadao ali nismo napravili mali uspjeh, ono što je još važnije da se je na ovim lokalnim izborima pojavio veliki broj nezavisnih lista mladih ljudi. Ipak smo počeli razmišljati svojom glavom i možda ideja o novoj političkoj stranci sastavljenoj s noim ljudima ipak nije nemoguća.
Tko zna.....
Inače stranka je napravila i stranicu na fecebooku pa slobodno pogledajte
toliko za ovaj put da vas ne prestrašim
Neki dan sam sjedio u jednom društvu gdje se ćaskalo a tema razgovora je bila uvođenje vinjete na području Slovenije. Mišljenja su ovaj put bila dosta ujednačena i nisu baš simpatizirala potez nam zapadnih susjeda. No, ma koliko se mi tome protivili zapadni susjedi će izvući korist od našeg turizma.
Razmišljajući o tome i mene je obuzeo bijes, i to ne samo bijes prema odluci o vinjetama već i bijes prema organiziranosti vlastite nam državu. Jako brzo mi je u glavi sinula poveznica s jednom stvari koja me užasno živcira a radi se o kamperima (vozila s montiranim kamp kućicama).
Naime, svako ljeto gledam kampere kako navečer parkiraju po našim parkiralištima, rivama, uz more, po livadama ne plativši za to nikome niti jednu jedinu kunu.
Veliki dio ljudi koji unajme kampere dođu nam u lijepu našu i provedu jeftini odmor, a država i lokalno stanovništvo od njih nema nikakve koristi. Štoviše, od takvih imamo i štetu jer ti turisti također pune kante za smeće, stvaraju prometne gužve, zauzimaju mjesta na plažama.
Da li možemo kriviti te ljude ? Dijelom možemo, no svakako možemo kriviti i našu neorganiziranost i ono na što sam ja više nego alergičan – veliku nesposobnost u rješavanju „malih“ problema.
Kako bi ja osobno riješio problem divljih kampera ?
Jednostavno, prilikom ulaska u Hrvatsku svaki kamper bi u već unaprijed pripremljenu knjižicu (nešto kao što nama Slovenci lupaju za osobne) dobio pečat s datumom ulaska u državu. Pri izlasku iz države bi od svakog kampera tražio da mi predoči račun od kampa za sve dane provedene u Hrvatskoj. Za one dane za koju kamperi nemaju potvrdu trebalo bi im naplatiti boravišnu pristojbu recimo uvećanu za 200%. Na taj jednostavan način zasigurno bi osigurali neke prihode.
Ne vjerujem da bi na tome zgrnuli bogatstvo, ali sigurno bi se nakupilo nešto stotina tisuća EUR-a. Slovenci bi se toga sigurno sjetili, ali ko ih šiša nama ta sića valjda nije potrebna. No sto tu, sto tamo i …..
Čitajući SDP-ove prijedloge o poboljšanju standarda građana opet sam se dao na razmišljanje o lošoj organizaciji države. Odmah da napomenem ne radi SDPovih prijedloga. No ono što me je potaknulo na razmišljanje je općenitost tih mjera. Naime, ono što me živcira da stranke nemaju niz sitnih, konkretnih mjera kojima bi se poboljšalo funkcioniranje države.
Na primjer, među jednim od mnogih glupih stvari u ovoj državi koje me živciraju je i postupak dobivanja uvjerenja o namjeni pojedine nekretnine. Radi se o uvjerenju kojim se potvrđuje činjenica da je recimo određena nekretnina na određene datume, bila, ili je, unutar ili izvan granica građevinskog područja. To je uvjerenje potrebno u dosta postupka.
Prilikom predaje zahtjeva za izdavanje tog zahtjeva morate priložiti 20 kuna biljega, ispuniti prijedlog gdje će te označiti nekretninu i priložiti izvod prostornog plana iz katastra na kojoj se također mora označiti ta nekretnina, ili nekretnine.
E tu dolazimo do onoga što mene strašno ljuti. Većina ureda državne uprave zahtjeva da izvod plana iz katastra bude u originalu. Naravno da bi te dobili original prije morate ići u katastar, platiti između 70 i 100 kn te uzeti službeniku u katastru oko 20 min vremena. A izvod iz katastarskog plana je potreban službeniku u državnoj upravi samo zato da mu pomogne pri traženju čestice na mapama prostornih planova sa označenim građevinskim područjima. Samo zato da mu vizualno pomogne i olakša traženje; izvod iz katastra nema druge svrhe. Službenik mora nekretninu za koju tražite uvjerenje vidjeti na mapama u svom uredu i tada izdaje uvjerenje. U slučaju da ste recimo lažirali izvod iz katastra nećete dobiti uvjerenje budući da službenik ovako i onako mora pogledati mape u svom uredu. Pa zašto je onda potreban original iz katastra ? Zašto se ne može priložiti fotokopija koju imate doma, ili izvod o prostornog plana kojeg možete jednostavno skinuti sa interneta i isprintati, a danas sve više općina i gradova svoje planove ima na internetu. Traženje u tom postupku originala je potpuno glupo i nepotrebno a uzrokuje ljudima poveći trošak, kao što, a što je i najvažnije, uzima službenicima u katastru dragocjeno vrijeme. Ja sam osobno prošle godine u raznim katastrima zatražio preko 100 izvoda u tu svrhu, osim što sam potrošio nešto novaca, službenici su u katastru samo na mene potrošili oko 35 sati svog vremena potpuno nepotrebno.
Evo samo da se u državi pozabavi tim malim problemom zasigurno bi napravili jedan mali, sitni korak k boljoj organizaciji države. Ali osim ovog banalnog primjera ima ih još na tisuće koji bi mogli napraviti sitne korake. Puno sitnih može napraviti jedan veliki.
Kako bi se ja pozabavio tim malim sitnim koracima. E tako da bi pri ministartsvu državne uprave otvorio ured koji bi se trebao dobro izreklamirati putem televizije, radija i jumbo plakata, a koji bi prikupljao ovakve informacije od građana, provjeravao da li su istinite i ako se pokaže da je prijedlog dobar proslijedio drugim ministarstvima prijedlog kojim bi se to malo unapređenje moglo primijeniti. Čak bi predvidio novčane nagrade za građane koji pošalju problem i prijedlog kako ga riješiti. Puno službenika državne uprave zna kako poboljšati proces rada ali nažalost nemaju to kome izložiti i nitko ih ne sluša, puno je toga trulog u državi Hrvatskoj. Takav princip prikupljanja informacija od samog dna, odnosno od onih službenika koji recimo rade u skladištima, na kioscima, nije ništa novo te se već odavno primjenjuje u privatnom sektoru. Ne vidim razloga da to ne bi uspjelo i u odnosu na državni aparat. Iako sumnjam da bi jedno takvo tijelo zaživjelo kod nas. Čim bi se otvorilo odmah bi se radna mjesta popunila sa nesposobnim stranačkim vojskama, odnosno sa rodbinom, ljubavnicama, ljubavnicima i tko zna čim još kako to kod nas obično biva.